16. prosinca 2021.
Kada smo dovoljno savršeni? Što je mjerilo našeg savršenstva? Anika nam je povjerila kako je na to gledala – i kako se riješila poroka smetnji hranjenja. »Mnogo vremena provedem za stolom s olovkom u ruci i okružena hrpama papira, pa ipak je priču koja proizlazi iz tvog, a ne fiktivnog svijeta, teško staviti na papir. Dijeljenjem svog iskustva ne prenosiš samo poruku, nego i dio sebe, dio svoga srca, dio koji gradi tvoju slagalicu, a njega je najteže iznijeti na površinu nakon što si toliko vremena imala začepljene uši i skrivala se iza zidova.
Majka mi je uvijek govorila: "Život je samo jedan." Donedavno sam se "udarala" po glavi i gomilala žaljenje, samokrivnju, skupljala ljutnju jer život je samo jedan, dakle zaista ga ne smijem, narodski rečeno, "zeznuti", zar ne? Pa ipak nije tome tako. Život je samo jedan, dakle, padaš, gubiš, bivaš poražen… Dok se boriš, pokušavaš, imaš snove, suočavaš se s njim, živiš.
Treba slijediti sreću. Ona neka bude naš vodič, a vodi neka ju ljubav. Ukoliko ne živiš prema ritmu srca, ono ne prestaje kucati, pa ipak ga tvoje tijelo polagano gubi. Stoga voli, budi voljena, voli sebe, voli svijet, dopusti si biti sretna pa će te sreća naći sama. Slovenci imamo prekrasnu izreku »Nakon svake kiše zasja sunce«. I istina je! Za život je potrebno oboje.
Priča koju bih željela podijeliti s vama priča je o strahu, neuspjehu, niskom samopouzdanju, djevojci koja je zurila u mjesec i propustila zvijezde. Priča koja se preokrenula naglavce je si je dopustila uvidjetil Uvidjeti što je prava ljubav. Ljubav prema samome sebi. Priču o dugogodišnjoj borbi sa svojim mislima, tijelom, hospitalizacijama kojima nije bilo kraja. To je još jedna od priča brojnih djevojaka koje su većinu tinejdžerskih dana vodile borbu sa smetnjama hranjenja (anoreksijom, bulimijom), no bolest je na kraju pokleknula, a ona je dokazala da može.«
Anika se u kritičnom trenutku odlučila za promjenu, za život, za ljubav prema sebi. No iskustvo nije zaboravila i iz njega crpi snagu za dalje.
»Svaki je pad bolan. Kad na njega gledaš očima iskustva, ta bol izblijedi, pa ipak ostane kao opomena da se na taj put nikad više ne vratiš. Sada znaš svoj put. Taj put ne ide samo prema gore, pun je uspona i padova, pa ipak ideš uzdignute glave samo naprijed.«
I zato je sudjelovanje na fotografiranju za nju bio još jedan korak preko nevidljive crte, još jedan korak više prihvaćanju sebe.
»Dan snimanja za mene je bio prijelomna točka. Odskočna daska, mogli bismo reći. Govoriti o svom melankoličnom razdoblju za mnoge je teško, jer ga većina pogrešno, smatrajući da moramo odgovarati standardima "idealnog", jednostavno pomete pod tepih. Dobiti priliku da podijelim svoju priču s ciljem da nadahnem, pomognem izlasku iz te crne rupe, više je nego što sam ikad mogla zamisliti jer sam u razdoblju nemoći i sama tražila motivaciju koja bi me izdigla iz te situacije.
Narodski rečeno, "bilo me je strah kao psa". Kamere, snimanje, nova lica, nova iskustva. Nepoznato. Pa ipak sam skupila snagu, izišla iz konformne zone i dopustila si nezaboravan doživljaj, iskustvo koje će mi zauvijek ostati u sjećanju. Bilo je potpuna suprotnost očekivanome. Poticajne riječi, potpora, prihvaćanje. Poticanje mene točno onakve kakva sam savršena ja; i vrijeme je da stanem pred ogledalo i to kažem i sama.«
#LiscaInspire